Najbolja stvar koju mozete napraviti za svoju djecu je da se izljecite od svojih trauma prije nego sto postanete njihovi roditelji. 
Mjesec u Raku trebao bi biti golotinja. Dio duše koja nevino čeka svoje rođenje. Prvi otkucaji djeteta utrobi. Prva nošenja na rukama. Prvi zazivi roditelja. Miris tople uljuljkanosti. Smiraj dana. Koljevke koje smo davno prevazišli. Naše prve emocije. Oslobođene od Ega. Naša čista koža rasuta na toplini.
A da li je baš tako? Možda. Mjesec je sve ono sto duša pamti o svom odgoju, njezi i brizi. O odrastanju. Ono sto spremimo u ladice zaborava, ali i ono koliko smo sposobni voljeti. A obicno je ljubav koju smo dobili (ili nismo), ona koju prvu dajemo. Onda kada osvjestimo probleme i radimo na njima, mozemo uspjesno prevazici i svoje roditelje i naucene obrasce voljenja i svoje traume. Morate znati da sposobnost da volite je djelomicno određena nacinom na koji ste bili voljeni, ali nije uvjetovana time. Mozete voljeti onoliko koliko na sebi radite.
Ovih dana savršene slike obitelji. Okićeni domovi. Najezda ljepote, ljubavi i darivanja. Ali nešto nas boli u svemu tome. Blic fotoaparata grabi sjećanja. No jesu li ona zaista takva? Kada utonemo u postelje od snova da li zaista ležimo sklupčani uz ljubav? Ili je čovjek do nas samo obaveza. Naš ritam života. Da li je čovjek sa kime imate dom i djecu, ono što volite? Previše je prevara koje fotoaparati nisu uspijeli zabilježiti.
Mjesec u Raku podsjeća na laži u kojima živimo. Poneki životi toliko su nestvarno savršeni da podsjećaju na zvuk smijeha djeteta sa reklama. Nestaju sa prvim emitiranjem.
I nemojte ovih dana reći da živite za svoju djecu pa ih trpate u svoje prepune rasporede. Ili oblikujete po sebi. Ili uvjeravate da je zivot ono sto vi smatrate zivotom. I trpate im svoje ambicije za dorucke. I nemojte reci da zivite za svoju djecu ako ni jednom niste osvjestili svoje traume, poraze i neuspjehe. Ako niste osvjestili i transformirali svoje lose programe koje ste jednako tako nasljedili od svojih roditelja. Ako niste ni jednom zapitali sebe gdje ste pogrijesili i kako mozete izljeciti svoje rane bez potrebe da ih prenasate na svoju djecu, nemojte, molim vas, ni slucajno, vise reci da zivite za njih.
Istina je da zapravo ne treba zivjeti ni za koga. Ni umjesto koga. Najmanje umjesto svoje djece. Ti ljudi moraju imati svoj zivot. Kao i vi svoj. Roditeljstvo mora biti svjesnost.
Ako ovih dana na povrsinu izadju neki zaboravljeni glasovi. Neka jeka proslosti. Neko urlikanje i svađa kojoj ne znate ime. Ako shvatite da se razilazite u misljenjima sa onima koje volite i da ne pronalazite zajednicki jezik, razmislite zasto je to tako? Sto vas toliko duboko u vama boli, neizrecivo, zaostalo, zarobljeno? Trauma ili Rana? I pocnite lijeciti to.. (Sanja Paraminski)
nije dozvoljeno koristenje teksta bez potpisa autora