✨️„Ne puštaj ono što znaš da te čini drukčijom u očima drugih“✨️
Nije lako kad se susretnu gigant samoće i naš vapaj za voljenjem. Nije lako obuzdati u sebi cijeli jedan svijet i glumiti da smo dobro. Nije lako zakopati emocije i krenuti dalje. Izgledati kao nedodirljiva utvrda svaki puta kada osjetimo strah. Nije lako napustiti ono što nas muči. Biti zarobljen u dva paralelna svijeta. Jedan je naš, a drugi dijele kako žele. Bez pitanja. Jer sa kvadratom Saturna i Venere, stvari se dogđaju. Bez pitanja. Kakve god bile. One nastaju i ostanu i traju i zive tamo duboko pod kozom gdje smo im ostavili mjesto. One, takve kakve jesu, naša su potreba. Naža glad. Žeđ. Dio našeg umiranja. Zbog njih se vraćamo i odlazimo i trazimo razloge, greške, opravdanja i ljubav. Sve u jednom.
Bivši partneri se vraćaju. Bivše prilike kucaju na naša vrata. Sada mi biramo one što su mogli nekoć birati nas. Više emocije nisu na izvol’te. Više nismo mi oni što umiju trpiti zarad nečijih rijehova. Sada spoznaju našu vrijednost, a da li je kasno, o tome odlučujemo mi. Ako uopce mozemo zamisliti sjecanje. Krda umornih slika vapi u nasoj glavi. Nedovrsene price sada cemo dovrsiti. Previse umorni da cekamo ista. Sada mi biramo i ovoga puta biramo sebe. Pred gomilom onih koji ne znaju sto hoce, mi ovoga puta znamo. Kidaju nas prosli zivoti. Eho odzvanja. Preumorni za jos jedno sanjanje sapucemo: volim te, ali Sebe volim vise. I neka je tako.
Ovo je period u kojem karmičke ljubavi dozivljavaju vrhunac. U kojem dodir Venere i Saturna, pa makar i u kvadratu, djeluje kao senzibilan ples dva ljubavnika. Za mnoge nam dodire nije potreban dodir. Negdje se sanjamo i sastajemo. Zabranjeni za sebe, zabranjeni za javu. Negdje djelimo našu vječnost isprepletenu u tisuće života. I ćutimo. Gorko i oporo. Jezik nevješto želi ispisati traženja, ali…Strah je oduvijek blokirao naše receptore. Zato sada osjećamo preljevanja. Naše želje, potrebe, realnost i ono što želimo biti. Neizgovaramo. Prosto znamo. Svako na svom dijelu svemira. Postoji razlog zbog kojeg smo se sreli, ali ga prećutimo. Jer daljina je to ili pak godine ili pak zauzetost ili pak neke granice. Koje, ne umijemo preći. Pa ostajemo. Svatko u svom djelu ludila. Izmršeni u sebi.
„Jer ako otvorim Dušu, bojim se, izletit ćeš…“
©️Sanja Paraminski
Nije dozvoljeno korištenje teksta bez potpisa autora